Evo drage moje čitateljice i čitatelji nakon podosta vremena novi članak za Aničinu kolumnu i ovoga puta obećavamo bit ćemo puno ažurniji u nadolazećim vremenima.
Dakle, nakon kriznih poreza i ubjeđivanja kako su oni dobri za sve nas, predsjedničkih izbora i obećavanja svega i svačega od strane predsjedničkih kandidata koji su to sve radili sa osmjehom po propisima bečke škole bon tona i figom u džepu veličine neke omanje europske zemlje ovoga ćemo se puta dotaknuti sindikalne scene u Hrvata.
Koja bi uopće bila uloga sindikata u modernoj ekonomiji? Na to pitanje vrlo vjerojatno nitko od nas neće i ne može datiprecizan i točan odgovor. S jedne strane imamo američki model sindikalne scene za koji sam poprilično uvjeren kako ga nitko od nas ne želi. Kod nas se takve stvari rade na puno profinjeniji način. S druge strane imamo povijesni koncept sindikata koji je proteklih 50-tak godina preživljavao i funkcionirao s istočne stranice željezne zavjese. Isto tako sam poprilično siguran kako niti taj koncept danas nema neku naročitu budućnost.
I gdje smo onda sada? Prateći i lagano analizirajući sindikalne akcije i aktivnosti posljednjih nekoliko mjeseci kroz mediji može se zaključiti samo sljedeće. Isti se najviše zalažu za branjenje kolektivnih ugovora koji prvenstveno egzistiraju u državnim i paradržavnim poduzećima, zalažu se za povećanje primanja istih zaposlenika i do zadnjeg atoma snage brane pravo na isplatu božićnica, regresa, uskršnjica i ostalih "sa i ica".
Nije niti to sve. Isti čak i pozivaju radnike koji rade u privatnom sektoru da ih podrže u tim naporima. Ali isto tako ne žele priznati kako su ti isti radnici u privatnim poduzećima prvi i u najvećoj mjeri iskusili pošast zvanu "Hrvatska gospodarska kriza" i kako oni imaju najmanje obveza prema zaposlenicima koji od države dobivaju plaću i čija je radna efikasnost, što zbog egzogenih, što zbog endogenih čimbenika i više nego upitna i zbog koji su upravo privatni poslodavci primorani na razne načine štedjeti kako bi preživjeli i to opet na štetu svojih radnika koji bi sada trebali biti solidarni.
Ali, ima i pozitivnih sindikalnih primjera. Kako bi drugačije objasnili situaciju u kojima se poneki sindikalni čelnici ponašaju poput urbanih Robin Hoodova. Koji ispadaju kvalitetniji i bolji rukovoditelji i na kraju krajeva bolji i veći kapitalisti od razvikanih wanna be managera i razno raznih političara i mini-stara. Nećemo ovoga puta navoditi imena takvih sindikalnih čelnika, ali prepoznate ćete o kome se radi.
Pa da zaključimo. Dragi moji studenti, tj. oni koji su to upravo prestali biti. Razmišaljte o poslu vaših snova, koji je dobro plaćen? Želite biti medijska zvijezda? Pomalo avanturističkog duha...? Razmislite o poslu sindikalnog čelnika. Plaća sasvim sigurno nije loša. Prodajete utopiju očajnim masama. Dakle bez tržišta sasvim sigurno nikada nećete ostati. Za vaše greške i neuspjehe uvijek je kriva država ili neki zli poslodavac, a ako primjetite, kao i svi ostali razumni i normalni ljudi ove zemlje, poneki kriminal uvijek se možete ponašati poput Robin Hoda. Samo što ovoga puta nemate od koga ukrasti ili uzeti jer je to već neko temeljito napravio prije vas. U svakom slučaju nije loš posao!?!?
Autor: Krešimir Jušinski